U ovosezonskom europskom pohodu MRK Sesvete TO, jedno ime se posebno istaknulo kada je bilo najteže. On je čovjek koji “zaključava vrata”, mirni div na našem golu i jedan od najzaslužnijih za povijesne rezultate koje gledamo ove jeseni.

U novom izdanju serijala “Na kavi s…” ugostili smo našu “jedinicu” – Filipa Perića.

Filipe, krenimo s onim što svi čuju s tribina. Navijači i mediji su te, posebno nakon sjajnih europskih partija, prozvali “Sesvetska hobotnica”. Kako ti se sviđa taj nadimak?

Iskreno, lijepo je vidjeti da navijači prate i da smišljaju nadimke. Pomirio sam se s tim nadimkom i u neku ruku ga prihvatio kao svoj novi naziv od publike, ali i suigrača u klubu. Sviđa mi se, hobotnica ima osam krakova, a to za golmana znači puno obrana, tako da mi je to sasvim u redu!

Ove sezone braniš u životnoj formi. Osjećaš li i sam da je ovo najbolje razdoblje tvoje karijere?

Prilično sam zadovoljan formom u kojoj se trenutno nalazim. Mogu reći da je ovo jedan od boljih trenutaka u mojoj karijeri. Sve u svemu sam zadovoljan, samo tako treba nastaviti dalje i držati kontinuitet.

Vratimo se malo na one ključne trenutke u EHF-u. Uzvrat protiv Dugog Sela – lovili smo tri gola zaostatka, a ti si “spustio roletu” s 14 obrana i doslovno nas uveo u grupnu fazu. Što ti prolazi kroz glavu u takvim “biti ili ne biti” utakmicama?

Nakon što sam lošije branio prvu utakmicu, u drugoj je jednostavno od početka sve krenulo na moju ruku. U tom trenutku jednostavno osjetiš za neke lopte gdje će ići. Nekako ti se u glavi stvori taj mindset – “svaka je moja”. Tako se ispostavilo i kroz utakmicu. Što se tiče pritiska, ja to volim. Volim kada su dvorane pune i kada utakmica nosi veću važnost. Kojem sportašu nije gušt igrati u takvoj atmosferi?

A onda Toulouse u gostima. Nitko nam nije davao šanse, a mi smo ih razbili s pet razlike. Imao si 11 ključnih obrana kad se utakmica lomila. Kakav je osjećaj utišati prepunu francusku dvoranu?

Prva pobjeda u Europi u gostima je svakako posebno iskustvo. Naravno, bilo mi je drago da sam pomogao dečkima svojim obranama. To je definitivno jedna od najdražih pobjeda koje sam do sada ostvario u karijeri. Toulouse je velika francuska momčad i taj rezultat samo govori o našoj kvaliteti i potvrđuje da se možemo nositi sa svakim.

Kažu da golmani moraju biti “posebna biljka” i da moraš biti pozitivno lud da bi stao pred loptu koja leti 100 km/h. Slažeš li se?

Apsolutno. Ne bih rekao da bi svatko stao u takvu situaciju pred loptu (smijeh). Kad sam počeo trenirati rukomet, najbolje sam se snalazio na golu. Tim putem sam nastavio i pokazalo se kao dobra odluka.

Što je tebi najbitnije kod golmana – refleksi, postavljanje ili glava?

Rekao bih da su sve tri stavke bitne. Najbolje je napraviti balans svega toga. Ne možeš biti vrhunski golman samo s dvije od te tri stvari. Potrebne su sve tri komponente da bi to na terenu izgledalo dobro.

“Nekako ti se u glavi stvori taj mindset – ‘svaka je moja’. Volim kada su dvorane pune i kada utakmica nosi veću važnost.”

Koliko ti znači suradnja s obranom? Šuker i dečki često kažu da im je lakše kad ti braniš, ali vrijedi i obrnuto.

U svakom slučaju je lakše kada obrana odradi svoj dio posla. Mi golmani najčešće “skupljamo otpatke” iza njih. I to je stvarno tako. Kada je obrana na visokoj razini, sve je posloženije i lakše je prepoznati gdje će šut ići, u koju stranu. Slažem se da je to uzajamno – kada oni vide da sam obranio par zicera, dobiju dodatnu sigurnost i onda cijela igra izgleda lakše i fluidnije.

Imaš li neke posebne rituale prije utakmice? Pričaš li sa stativama? 😉

Pa nemam baš naviku pričati sa stativama, ali imam svoje rituale koje odrađujem prije svake utakmice. To se tiče i psihičke pripreme i načina na koji provodim dan. Nastojim da mi dan utakmice uvijek izgleda identično. Kad dođem u dvoranu, imam svoj način istezanja i vježbe koje me dovode u optimalno stanje. Od trenutka kad počne zagrijavanje, bitan mi je samo fokus i čista glava, a onda sve nekako dolazi samo od sebe.

Pripremaš li se gledajući video protivnika? Pamtiš li tko gdje puca ili se oslanjaš na instinkt?

Video nam služi čisto da se upoznamo s igračima, recimo dolaze li brzo na zonu i slične taktičke stvari. Ali na utakmici se ne događaju iste situacije kao na snimci i ne možeš napamet učiti “ovaj puca u lijevu stranu”. Video pomaže, orijentiram se po njemu, ali u većini slučajeva na utakmici presudi intuicija i promatranje situacije točno ispred mene u tom trenutku.

Kad nisi na golu i ne skidaš zicere, tko je Filip Perić privatno? Kako se opuštaš?

Provodim vrijeme doma, ispijam kave, družim se s prijateljima – to mi uvelike olakšava stres od utakmica. I naravno, moram spomenuti svoju curu koja mi pomaže u određenim situacijama kada ne ide najbolje, da ostanem mirne glave. Sad kad je ritam Europa-liga ovako gust, slobodnog vremena je malo, ali trudim se iskoristiti ga za punjenje baterija.

Za kraj, blic pitanja:

Najdraža vrsta obrane? Konkretno se ne mogu sjetiti jedne specifične obrane, ali najdraži osjećaj mi je kad obranim sedmerac. U međuvremenu, nakon ovog razgovora, Filip je upisao debitantski nastup za Hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Ušao je s klupe upravo kako bi obranio sedmerac i, naravno, obranio ga!

Koji suigrač ima najneugodniji šut na treningu? Onaj kojeg ne voliš vidjeti da ti puca?

Uff… izdvojio bih dvojicu. Finek kad šutira one svoje “iza leđa” i Tonči kad puca 150 na sat!