U našem serijalu “Na kavi s…” ugostili smo čovjeka kojeg ne treba posebno predstavljati. On je “mozak” naše ekipe, igrač s filmskom karijerom koja se proteže od Sesveta, Dubrave preko Mađarske pa sve do Katara i Emirata, a “usputno” je i svjetski prvak (u rukometu) na pijesku.

On je Ivan Dumenčić, najiskusniji igrač u našoj svlačionici i čovjek čija je mirnoća donijela povijesnu domaću pobjedu protiv Toulousea. Naručili smo kavu i odmah krenuli “u glavu”…

Ivane, moramo početi s tim trenutkom. Zadnje sekunde protiv Toulousea, prepuna Plava tvrđava, penal za pobjedu… Mnogima bi se ruka ukočila, ali ti si to riješio kao na treningu. Što ti je prolazilo kroz glavu?

Što mi je prolazilo kroz glavu? Samo sam se pokušao smiriti i spustiti puls. Cilj je bio skoncentrirati se na šut, da me ne svladaju emocije. Onaj period do zvižduka se odužio, trajalo je kao vječnost dok je došlo do realizacije. Ali uspio sam. Kroz karijeru sam imao dosta šuteva u zadnjoj sekundi – i za pobjede i za remije. Bilo je i zabijenih i promašenih, ali iskustvo mi je pomoglo kako bih hladnokrvnije ušao u šut i zabio.

Je li to blagoslov ili prokletstvo kad te uvijek gurnu da rješavaš utakmicu u zadnjoj sekundi?

Ma blagoslov! Mislim kako svi mi, kad se krenemo baviti sportom, kao klinci maštamo o tome. Znaš ono, finale Svjetskog prvenstva, zadnja sekunda, a ti pucaš odlučujući šut. Tako da – definitivno blagoslov.

Nakon te drame doma i velike pobjede, evo prve povijesne pobjede u gostima – praktički ste ih razbili – s pet razlike. Ove godine ekipa izgleda kao da je “kliknula” na jednoj višoj razini?

Da, dvije fantastične utakmice. Da mi je netko prije rekao kako ćemo dva puta u sedam dana dobiti Toulouse, rekao bih mu da me prestane zafrkavati. Ne bih rekao da je stvar samo u “kliku”, koliko u iskustvu od prošle sezone. Lani smo gubili neke utakmice koje smo, retrospektivno gledano, mogli dobiti. Falilo nam je upravo ovakvih situacija. To iskustvo nam je ove sezone zlata vrijedno. Jednostavno smo počeli vjerovati kako smo ravnopravni sa svima i rezultat je tu.

“Samo sam se pokušao smiriti i spustiti puls. Onaj period do zvižduka se odužio, trajalo je kao vječnost…”

Kad smo kod iskustva – imaš 35 godina. Najstariji si, svi suigrači su ispod 30 godina, a neki nisu bili ni rođeni kad si ti 2000. godine napravio prve rukometne korake u Sesvetama. Osjećaš li se kao tata u svlačionici?

(Smijeh) Pa da, 2000. sam počeo igrati, tako da dosta njih stvarno nije bilo ni rođeno. Ali ne osjećam se kao tata! Ne znam jesam li se ja spustio na njihovu razinu, ali uživam s njima u zafrkanciji i dobrom radu. Svoje godine i iskustvo koristim jedino kako bih im dao neki savjet, da budem “produžena ruka” treneru. Guštam u toj ulozi i nadam se kako im mogu pomoći da brže odrastu rukometno.

A slušaju li mlađi? Imaju li respekta?

Pristup je danas drugačiji, generacije se mijenjaju, to je sigurno. Ali osjetim respekt svih suigrača i međusobno uvažavanje, tako da s te strane stvarno nemam nikakvih problema.

Ipak, ritam je paklen – Europa pa domaća liga. Kako tijelo podnosi napore? Koja je tajna dugovječnosti?

Tijelo ne podnosi dobro, sve me boli (smijeh)! Ali na sreću, kroz karijeru nisam imao ozbiljnih ozljeda, pa to sada mogu izgurati. Najveća razlika je u regeneraciji. Prije mi je trebao jedan dan da se oporavim od utakmice, sad mi trebaju tri. Ali trener pazi na sve nas, rotiramo se jer imamo širinu klupe koju možda lani nismo imali, pa uspijevamo to prebroditi.

Karijera ti je bila prava avantura: od Sesvete, Dubrave i Mađarske do Katara i Emirata. Kakav je život i rukomet na Bliskom istoku u usporedbi s ovim ovdje?

To iskustvo smatram blagoslovom jer sam upoznao drugačije kulture. Što se rukometa tiče – svugdje je drugačije. Mađarska liga je bila fantastična, dok je u Emiratima nivo niži, ali je stres ogroman. Kao jedini stranac moraš isporučivati svaki trening i svaku utakmicu. Pritisak je golem. Ali Abu Dhabi i Istanbul su mi ostali u najljepšem sjećanju.

Imaš li neku anegdotu o kulturološkom šoku?

Imam, naravno! Tamo klubovi organiziraju obroke nakon utakmice. Kad smo igrali doma, donijeli bi ogromne ovale s rižom i mesom, najčešće janjetinom. Svi sjednu na pod oko tog pladnja i jedu rukama. Prvi put sam ostao zatečen, nisam znao kako jesti rižu rukama! Bilo mi je neugodno, riža mi je ispadala stalno… Ali moram priznati, to je bilo nešto prefino. Jedva sam čekao da opet to bude na meniju, iako tehniku (jedenja) nikad nisam do kraja savladao. (smijeh)

Nakon svijeta, povratak kući. Zašto baš Sesvete?

Ja sam ovdje (u Sesvetama) počeo 2000. godine dok je klub bio u županijskoj ligi. Otišao sam sa 16 jer sam morao tražiti bolju sredinu za razvoj. Iskreno, mislio sam da se nikad neću vratiti. Međutim, dolaskom gospodina Ćurkovića klub je počeo strašno rasti. Kad su me zvali Vori i predsjednik dok sam bio u Abu Dhabiju i predstavili plan, malo sam se lomio, ali presudila je želja za povratkom kući. Ženio sam se to ljeto, privatno se sve posložilo i nisam pogriješio. Klub raste iz dana u dan i sretan sam što sam dio priče u svom matičnom klubu.

Ne smijemo zaboraviti tvoju drugu ljubav – rukomet na pijesku. Tri svjetska zlata, MVP naslovi… Je li pijesak odmor ili dodatni napor?

Kad dođe ljeto, jedva čekam reprezentaciju! Mi smo uz Brazil najuspješnija nacija u povijesti tog sporta. To je poseban osjećaj. A baterije… baterije ćemo puniti kad završim karijeru.

Je li teže danas napraviti piruetu na pijesku ili probiti 6-0 zonu u dvorani?

Što sam stariji, sve je teže i jedno i drugo! (smijeh) Na početku mi je pirueta bila problem, sad sam je ispraksao. A u dvorani je obrnuto – prije sam lakše probijao obrane, a sad kad dolaze ovi mladi dečki u naponu snage… sve teže. Ali pokušavam ih varati i dalje koliko mogu!

S 35 godina igraš vrhunski rukomet. Kakvi su planovi za budućnost? Gledaš li već prema trenerskim vodama, s obzirom na iskustvo na terenu, ili ćeš ipak igrati dok te noge nose?Hoćeš li biti “rukometni Modrić”?

Neću sigurno biti “rukometni Modrić” (smijeh), za sada uživam. Kraj se definitivno bliži. Rukomet je sport koji puno troši i jako malo je primjera ljudi koji igraju do 40.godine. Uglavnom to budu golmani ili eventualno krila koja ipak ne ulaze u toliko duela. Za sad sam zdrav, a kasnije…

Obiteljski si čovjek, imaš dvoje djece. Kako to sve stižeš?

Nije lako. Djeca traže puno energije, a ne zanima ih jesi li umoran od utakmice. To je bila najveća promjena u mom životu – prije misliš samo na odmor, sad djeca traže akciju. Ali to je najljepša uloga u životu. I ovim putem moram zahvaliti supruzi (ovo smo morali podebljati da Duma ne bi imao problema), ona podnosi najveći teret da bih ja mogao biti odmoran za utakmice. Bez nje to ne bi išlo.

Dolazi li nasljednik Lovro na utakmice?

Lovro je na svakoj tekmi! Iako ima 3 i pol godine, nevjerojatno s kakvim strpljenjem prati sve. Teško proživljava svaki naš poraz, sva sreća pa ih u zadnje vrijeme nema puno. (smijeh) Kad izgubimo, moram juriti doma da on može zaspati, da se uvjeri da je tata dobro. Zaludio je sve rukometom, po cijeli dan baca loptu po sobi, čak je i seku angažirao u igri s loptom!

“Lovro teško proživljava svaki naš poraz. Kad izgubimo, moram juriti doma da on može zaspati, da se uvjeri da je tata dobro.”

Za kraj, jedno važno pitanje iz svlačionice. Tko je DJ i što se sluša?

Svržnjak je uzurpirao zvučnik! On pušta muziku, iako moram naglasiti kako za mene titula najboljeg DJ-a ide Nikoli Fineku. On pušta ono što meni više paše.

Znači, nisi zadovoljan izborom?

Nisam baš sklon ovoj najnovijoj muzici, ali u redu je. Ne njurgam previše jer sam u manjini. To su mladi dečki, znam kako je meni bilo u njihovim godinama. Neka puštaju što hoće, bitno da se pobjeđuje!