Navijači vide igrače na parketu i trenere na klupi, ali samo oni unutar kluba znaju kako je posao tehnika zapravo neprekidan i krvav rad u pozadini. Naš Dalibor Škrlec, poznatiji kao Dado, istinski je “dobri duh” i čovjek za sve. Od dresova, lopti i smole, pa sve do vode, hrane za put i besprijekornog rada semafora u dvorani – sve to prolazi kroz njegove ruke.
U novom izdanju serijala “Na kavi s…” ugostili smo čovjeka koji prvi dolazi, a zadnji odlazi iz Plave tvrđave!
Dado, kako zapravo izgleda jedan tvoj prosječan radni dan na domaćoj utakmici u Plavoj tvrđavi?
Dođem prije svih, nekih tri do četiri sata prije utakmice kako bih pripremio voće i snackove za igrače. Pripremim dvoranu za utakmicu, vodu i sve ono osnovno što im treba. Nakon toga dolaze delegati i suci koje moraš dočekati, sve im pripremiti i objasniti. U biti, prvi dođem i zadnji odem. Na kraju utakmice čekam dok se sve to ne pospremi i dok ne ispratim delegate. To je taj ritam.
A kako se posao razlikuje kada krenemo na duga europska gostovanja?
To se jako razlikuje, to je već tjedan dana kontinuirane pripreme. Klub organizira avionske karte, pa se te karte dostavljaju dečkima i dogovaraju obaveze – kada moraju doći na aerodrom ili idemo li autobusom. Kad stignemo na aerodrom, čekam da se svi prijave na let (check-in), a ja se čekiram među zadnjima i sve pregledam. Ako imamo presjedanje, čekam da svi prođu kako netko ne bi zalutao i ostao na nekom aerodromu.
Kada napokon dođemo u hotel, iako je sve unaprijed rezervirano, uvijek iskoči neki sitni problemčić koji moramo odmah riješiti. Nekima taj put izgleda naporno, ali ja iskreno na svako putovanje idem s veseljem. Do sada nismo imali nikakvih gubljenja ljudi (smijeh). Jednom su nam stvari ostale, ali ne našom krivicom – umjesto u Zagreb, poslali su ih u München, ali i to smo brzo riješili.
Koliko je stresa prisutno u onim satima prije sučevog zvižduka? Jesi li ikad imao neku dramu sa semaforom ili opremom koju si morao spašavati u zadnji tren?
Bilo je ponekad drame s opremom. Dečki recimo zaborave dres ili nešto slično, pa onda nastane strka. Uvijek imam rezervni komad dresa, ali oni se nekada toga ne sjete dva sata ranije, nego tek pola sata prije početka! Što se semafora tiče, on je za sada odlično odradio svoj posao. Znalo se dogoditi kako u dvorani pukne mreža pa moramo zvati domara da to popravi, a ja mu uskočim upomoć. Iskreno, prije same utakmice nema previše stresnih situacija. Najviše stresa donosi sama utakmica kada krene napet rezultat!
Prošla sezona donijela nam je povijesne rezultate i nevjerojatan tempo u EHF Europskoj ligi. Za tehnika to znači stotine kilometara, pakiranje tona opreme, rješavanje licenci i koordinaciju. Što ti je bio najveći logistički izazov?
Mislim kako je odlazak u Toulouse bio najveći izazov. Nije bio toliko stresan, koliko iscrpljujući, jer smo na aerodromu čekali četiri ili pet sati na presjedanje za avion pošto je to bila redovna linija. Bilo mi je najbitnije da su svi na broju i da netko od umora ne zaspe na gateu! Dečki su stvarno maksimalno odgovorni i nitko nikada nije zakasnio. U Toulouse smo zbog toga jako kasnili u hotel pa smo morali otkazati trening, a hotel nam je na kraju morao izaći ususret s kasnom večerom. To je bio onako jedan, hajmo reći, manji logistički izazov.
Na utakmicama sjediš na klupi, brineš o tehničkim detaljima, vodiš statistiku i proživljavaš svaki gol vrlo emotivno. Kako je gledati utakmicu iz tvoje perspektive i koliko je teško ostati miran?
U nekim trenucima je jako teško. Kad se samo sjetim prošlogodišnjih borbi za drugo mjesto, pobjede protiv Nexea, pa slavlja protiv Toulousea doma ili remija s Kristianstadom… Skupi se sve u čovjeku, najradije bih vrištao od dragosti, ali opet, to je Europa, tu su delegati i ne možeš se ponašati bezveze. Svi treneri bi vam rekli kako je puno stresnije sjediti dolje na klupi nego biti na tribini. Kad si na tribini, navijaš onako opuštenije, a dolje na parketu si prepun emocija i sve proživljavaš puno intenzivnije.
Kad smo kod navijača, često te vidimo kako s klupe animiraš publiku i tražiš njihovu podršku. Što ti u tom trenu prolazi kroz glavu?
Prije svega, strastveni sam navijač na utakmicama Dinama i znam koliko to znači. Mislim kako našim dečkima strahovito puno znači kad dvorana zagrmi pljeskom i pjesmom. Kao čovjek koji sjedi na klupi, ne mogu utjecati na rezultat onako kako to mogu igrači i treneri, ali ta atmosfera i u meni probudi nevjerojatne emocije pa me malo ponese! Onda se dignem i pokrenem navijače. Možda to nekome ne izgleda najljepše u nekim trenucima, ali Bože moj, takav je život i takav je sport!
Igrači te poštuju i imaš s njima iznimno prisan odnos. Kad dođe do umora ili teških poraza, povjeravaju li ti se dečki i traže li savjet ili šalu za podizanje morala?
Uvijek probamo okrenuti sve na neku šalu. Moraš im reći: “Dobro je, Bože moj, idemo dalje, što sad?” Od prvog do zadnjeg igrača, nikada nisam čuo nijedan prigovor, stvarno imaju veliko poštovanje prema meni jer sam jedan od starijih na klupi. Svim dečkima sam rekao kako me mogu nazvati u bilo koje doba dana i noći, i da ćemo svaki problem riješiti. Bilo je teških poraza prošle godine, recimo onaj na Final 4 Kupa protiv Gorice… Svi su bili potišteni, i meni je bilo strašno teško, ali nema se tu kome što zamjeriti. Rekli smo: “Idemo dalje, s jednom utakmicom nismo sve izgubili.” Ako trebaju utjehu ili podršku, ja sam uvijek tu za njih.
Poznat si po tome što si uvijek spreman na zezanciju, no prošle sezone si i sam postao žrtva prvotravanjske fore. Za 1. april objavili smo snimku tvog plesa sa zadnjih priprema. Kako si reagirao kada si vidio objavu na mrežama?
Za početak, uopće nisam znao za to! Prvo su me počeli zvati članovi obitelji – stric, strina, bratić… Zovu i govore kako “dobro plešem”. Bilo mi je čudno jer je prošlo dosta vremena od tog mog poznatog plesa na pripremama na Kupresu. Čudim se i mislim si: “Kakav ples, o čemu vi pričate?” Kad sam napokon otvorio Instagram i Facebook i vidio o čemu se radi, doslovno sam krepao od smijeha! Svidjela mi se i ona fotka gdje ste me obradili u onom retro stilu 80-ih. Nisam se mogao prestati smijati. Dečki su to odlično okrenuli na zezanciju, šala je bila vrhunska i uopće se nisam naljutio. Smatram kako nam u klubu zapravo treba više takvih pozitivnih situacija i šala.
Treneri, fizioterapeut i ti činili ste okosnicu našeg stožera. Svi se slažu kako je vaša suradnja jedan od temelja uspjeha. Tko u stručnom stožeru najviše “zanovijeta”, a tko sve prihvati bez pitanja?
Iskreno, nemamo zahtjevnih ljudi kada su utakmice u pitanju. Sve se uvijek radi u dogovoru s trenerom prve momčadi, fizioterapeutom i pomoćnim trenerom. Par dana prije utakmice iskomuniciramo što sve trebamo pripremiti. Nekad se dogodi da zbog silnih obaveza ja neki sitni detalj smetnem s uma pa me oni podsjete, ali komunikacija je apsolutno na vrhunskoj razini. Zahtjevnih ljudi nema, sve dogovorimo na vrijeme i na dan utakmice ostaju nam samo oni najsitniji detalji.
Za kraj, nova sezona je krenula, stigli su novi izazovi i novi trener. Što očekuješ od ove sezone i koja je tvoja poruka navijačima?
Očekujem da ponovimo rezultate iz prošlogodišnje sezone. Znači, minimalno treće mjesto! Andriju odlično poznajemo od prije, jako je kvalitetan čovjek i stručnjak. Idemo potvrditi to drugo mjesto koje smo osvojili, kako ne bi bilo izlika da smo uspjeli jednom pa više nećemo. Semafor u Plavoj tvrđavi čeka kako bismo opet upisivali pobjede protiv onih najvećih momčadi! Navijačima poručujem da u što većem broju dođu u Plavu tvrđavu, da glasno podrže ekipu i da uživaju u odličnom rukometu.
⚡ BLIC PITANJA ZA KRAJ ⚡
- Gubitak službene lopte za utakmicu ili kvar na semaforu pet minuta prije početka? Gubitak službene lopte, rezervnih lopti uvijek imam negdje!
- Pakiranje i tegljenje opreme u 3 ujutro nakon teškog gostovanja ili slaganje dresova po brojevima za 25 igrača? Pakiranje opreme u 3 ujutro.
- Igrač koji 10 minuta prije utakmice shvati da je zaboravio tenisice ili igrač koji u autobusu traži peti sendvič? Definitivno igrač koji je zaboravio tenisice.
- Uloga tehnika u europskom rukometnom klubu ili uloga glavnog koreografa u plesačkom klubu? Ooo, koreograf u plesačkom klubu! 😎
- Mirna utakmica s +10 razlike ili infarktna pobjeda u zadnjoj sekundi? Ja uvijek više volim one infarktne pobjede u zadnjoj sekundi!
