Pokrećemo novi serijal neformalnih razgovora pod nazivom “Na Kavi s…”, u kojima ćemo vam predstaviti ljude koji su srce i duša MRK Sesvete – naše trenere, djelatnike, igrače i prijatelje kluba. Želimo vam izbliza pokazati njihove priče, strast i predanost koja čini i jest ovaj klub.
Čast da probije led i s nama popije prvu “klupsku kavu” pripala je čovjeku koji doslovno utjelovljuje filozofiju Sesveta – Josipu Cvetkoviću, magistru kineziologije.
Svi mi koji živimo za MRK Sesvete znamo kako ovo nije samo klub. To je obitelj, zajednica, mjesto gdje se stvaraju uspomene i odgajaju generacije. A Josip je netko tko je u klubu prošao sve – od prvih rukometnih koraka na starom betonskom igralištu do danas, kada kao trener, tajnik i koordinator mlađih dobnih kategorija oblikuje njegovu budućnost. Stoga, udobno se smjestite i krenite s nama u priču o odrastanju, odlukama i nevjerojatnoj ljubavi prema plavo-bijeloj boji.
Petar: Josipe, hvala ti što si odvojio vrijeme. Tvoja priča sa Sesvetama nije od jučer. Gdje je sve točno počelo? Vratimo se na sam početak.
Josip: Pozdrav! Hvala tebi na pozivu. Da, moja priča je doslovno počela ovdje. Svoje prve rukometne korake napravio sam upravo u MRK Sesvete s nepunih devet godina. Sve je krenulo nakon što smo dobili obavijest u osnovnoj školi da postoji ta mogućnost. Prvi treninzi bili su na vanjskom terenu u Sesvetskom Kraljevcu i ovdje u Sesvetama, na bivšem “Planetu”.
Petar: Znači, ljubav na prvi pogled? Ili je trebalo vremena da rukomet postane “tvoj” sport?
Josip: Ma kakvi, od prve sekunde! Možda će zvučati kao klišej, ali od prvog trenutka kada sam primio rukometnu loptu u ruke, znao sam da je to to. Znao sam da želim biti u tom sportu što duže mogu. Taj osjećaj koji mi je rukomet pružao, ništa drugo nije moglo zamijeniti. Rukomet mi je tada bio sve, a iskreno, i sada je, naravno, uz obitelj.
Petar: Svaki klinac ima svog heroja. Tko je bio na posteru u tvojoj sobi?
Josip: (smijeh) Nije bilo previše razmišljanja. Bez ikakve dvojbe, to je bio Ivano Balić. On je igrač o kojem se ne treba previše govoriti. Način na koji je on igrao i potezi koje je vukao… to se ni danas ne viđa često na terenima. Oni koji danas uspiju izvesti djelić onoga što je on radio, smatraju se genijalcima. Tako da, apsolutno broj jedan – Ivano.
Petar: Igrački put te iz Sesveta odveo i dalje. Možeš li nas provesti kroz taj dio karijere?
Josip: Tako je. Krenuo sam u Sesvetama, a s petnaest godina završio sam u rukometnom klubu Zagreb. To je jednostavno bio poziv koji se nije odbijao. Svi znamo što je RK Zagreb u hrvatskom rukometu, a tada je to bilo još izraženije, prava institucija. Tamo sam proveo tri godine, jako puno naučio i radio s odličnim trenerima. Posebno moram istaknuti Davorina Štrleka. Znali smo imati i napetih odnosa, ali od njega sam strašno puno naučio i na tome ću mu uvijek biti zahvalan.
Petar: Ipak, u jednom trenutku si donio veliku odluku. Umjesto da se “baciš na glavu” u profesionalnu karijeru, izabrao si drugačiji put.
Josip: Da, to je bio prijelomni trenutak. Nakon kadetskog staža, sa 17-18 godina, postavlja se pitanje “što sad?”. Mogao sam ići putem profesionalizma ili odraditi druge prioritete. Ja sam odabrao put školovanja, upisao sam fakultet i htio sam ga završiti. Već s 12-13 godina sam znao da želim upisati Kineziološki fakultet, to sam rekao roditeljima i tako je na kraju i bilo. Tada sam već znao da se želim baviti rukometom, ali u trenerskom smislu. Tako sam, kao što sam igračku karijeru započeo u Sesvetama, ovdje započeo i onu trenersku.
Petar: To nas dovodi do tvog povratka, ali sada u drugoj ulozi. Zašto baš Sesvete? Što te vuklo natrag?
Josip: Na ovo pitanje mi je najlakše i najteže odgovoriti. Najlakše jer je odgovor jasan, a najteže jer je jako emotivan. Vratio sam se jer sam u ovom klubu odrastao. Gledam na ovaj klub kao na svoje dijete. Zaista mi je stalo do kluba, do sredine, do ovih dečki. Stalo mi je do toga da sve generacije danas imaju puno bolje uvjete nego što smo mi imali. Da imaju mogućnost kvalitetnog rada, puno treninga, odlične uvjete. Mi smo trenirali na vanjskim, betonskim igralištima. Sretan sam kad vidim kako klub danas izgleda, a vrlo dobro znam kako je bilo prije 15 ili 20 godina.
Petar: Ta strast se osjeti. Kako bi onda sažeo svoju trenersku filozofiju? Kad bi te netko tražio tri ključne riječi?
Josip: Teško je to opisati u tri riječi, ali ako moram birati, to su: timski duh, disciplina i strast. Bez te tri komponente, nema uspjeha. Ako ti fali samo jedna, sigurno nećeš daleko dogurati, ni kao pojedinac, a ni ekipa neće biti na razini koju ja kao trener želim.
Petar: Ta ljubav se vidi i u rezultatima. Nedavno si završio jedan veliki ciklus s generacijom 2006. Ispričaj nam malo o tom putu, čuli smo za neke nevjerojatne uspjehe.
Josip: Jesam, proveo sam tri sezone s tom generacijom. Preuzeo sam ih u ne baš idealnoj situaciji, ali u te tri godine smo ostvarili sve ciljeve. Dvije godine zaredom smo bili prvaci države, a prošle sezone smo završili prvu hrvatsku ligu do 18 godina bez poraza. Jako sam ponosan na to i nadam se da sam im, osim rukometa, pomogao da postanu bolji ljudi i prenio im ovu strast koju ja imam.
Petar: Nakon takvih uspjeha, nema stajanja. Što te čeka u novoj sezoni?
Josip: Tako je, u novoj sezoni preuzimam generaciju dječaka rođenih 2010. i 2011. godine. Veselim se tom novom izazovu, to će biti jedna lijepa nova avantura i za mene i za njih. Glavni cilj svih nas trenera u mlađim kategorijama je isti: stvoriti igrače koji će sutra igrati za našu prvu momčad. Očekujem da će biti veselo!
Petar: A kad smo kod igrača, što tražiš kod njih? Koje su to osobine koje čine razliku?
Josip: Iskoristit ću onu staru poštapalicu: red, rad i disciplina. Svaki propušteni trening puno znači. Bitan je individualni rad i izvan treninga. Svi koji žele nešto postići, moraju ulagati u sebe i van dvorane, razmišljati o rukometu, raditi na sebi. Dodatni rad je ono što čini razliku između prosječnog, dobrog i odličnog igrača.
Petar: S druge strane, koji je najveći izazov u radu s mladima danas?
Josip: Najveći izazov nije samo rukometni. To je približiti se svakom djetetu, da ti vjeruje, da u tebi vidi nekoga tko mu želi dobro i tko mu je spreman pomoći. Izazov je držati ih fokusiranima i discipliniranima, ali na način da uživaju u tome. Najvažnije je odgojiti ih da budu dobri ljudi. Da se znaju ponašati i kad pobjeđuju i kad gube, da znaju prihvatiti kritiku i da budu svjesni na čemu trebaju raditi da bi sutra bili bolji ljudi i bolji igrači.
Petar: Da malo začinimo. Koja je to vježba koju igrači, recimo to tako, “najmanje vole”, a ti je obožavaš zadati?
Josip: (smijeh) Naravno, to su sve vježbe gdje nemaju loptu u rukama! U pravilu, najmanje vole obrambene zadatke. A ja baš na tome inzistiram. Puno vremena posvećujem obrani i detaljima, jer smatram da ako je defanziva dobra, puno je lakše dobiti utakmicu. Tako da, da, oni ih najmanje vole raditi, ali to je ono što će im sutra najviše koristiti.
Petar: Uz sve obaveze u klubu, gdje si tajnik, koordinator i trener, dio si i stožera mlađih reprezentacija Hrvatske. Koliko ti to iskustvo pomaže u radu ovdje?
Josip: To je pozicija koja mi je zaista na ponos i čast. Tamo imam priliku raditi s vrhunskim dečkima i vrsnim trenerima, poput izbornika Nenada Šoštarića, od kojih mogu jako puno naučiti, ne samo o rukometu nego i o životu. Naravno, sva ta nova saznanja i iskustva pokušavam, i uspijevam, primijeniti u radu unutar našeg kluba. To je jedna lijepa prilika za mene i sretan sam što sam dio toga.
Petar: A kad se ugase svjetla dvorane, kako se Josip Cvetković opušta? Tko si ti van rukometa?
Josip: (smijeh) Po prirodi sam veseljak. Najčešće se opuštam u društvu obitelji i prijatelja uz dobru glazbu i zabavu. To slobodno vrijeme koje se ne tiče rukometa, tiče se nekakve zabave i društva.
Petar: Za kraj, poruka za sve one koji prate rad kluba i za klince koji sanjaju da jednog dana zaigraju za seniore Sesveta.
Josip: Prvo, pozivam sve navijače da i u novoj sezoni pune dvoranu, i to ne samo na utakmicama prve momčadi, nego i na utakmicama mlađih kategorija. Ti dečki zaslužuju podršku! A svim mladim igračima poručujem: ustrajte u onome što radite, budite fokusirani, slušajte trenere i što god radite, radite to sa 100% intenziteta. Samo tako možete uspjeti. Nadam se da će što više djece iz naše škole rukometa jednog dana zaigrati za prvu momčad Sesveta, jer će to biti dokaz da svi mi u klubu radimo dobar posao. To je ono što nas veseli i zbog čega sve ovo i radimo.
I s time je naša prva kava popijena! Veliko hvala našem Josipu na iskrenom razgovoru, vremenu i strasti koju je podijelio s nama. Nadamo se kako ste uživali u početku našeg serijala i da ste saznali nešto novo o čovjeku koji svakodnevno živi za naš klub.
Hvala vam na čitanju, a mi se uskoro ponovno čitamo (a i vidimo) na istom mjestu, s novom pričom i novim sugovornikom. Do tada, podržimo naše dečke s tribina!
