U našem serijalu “Na kavi s…” imamo priliku sjesti i u opuštenoj atmosferi porazgovarati s ljudima koji čine naš klub onim što jest. A ima li boljeg sugovornika od čovjeka koji je postao sinonim za MRK Sesvete? Naš kapetan, stup obrane i igrač s najdužim stažem u klubu – Mislav Šuker.

Dok sjedimo i ispijamo prve gutljaje kave, prirodno se nameće prvo pitanje…

Mislave, gledam te i razmišljam… ti si stvarno postao zaštitno lice Sesveta. U klubu si od 2018. godine. Kako ti iz svoje perspektive vidiš taj put i što tebi osobno znači ovaj dres koji nosiš toliko dugo?

Tako je, od 2018. sam ovdje i mogu reći kako sam doslovno stasao zajedno s klubom. Došao sam na poziv predsjednika kluba gsp. Josipa Ćurkovića i trenera Dominikovića i nisam ni slutio da ćemo zajedno proći ovakav put. Ovaj klub mi je pružio sve – dao mi je priliku za afirmaciju u sportu koji živim već 20 godina. Rasli smo skupa, od “nekog” prvoligaša do ekipe koja je konstantno treća u državi i igra Europsku ligu. Sesvete su, bez pretjerivanja, klub mog odrastanja.

U današnjem sportu, odanost je postala rijetkost. Igrači se mijenjaju svake sezone. Što je tebe zadržalo ovdje? Je li ikada bilo “povuci-potegni”, da si razmišljao o odlasku?

Iskreno, bilo je. Posebno na početku, dok sam još studirao i radio uz rukomet. Tada sam si rekao da ostajem dok ne završim faks. Kasnije se pojavilo par inozemnih ponuda, ali kad sve staviš na vagu, nisu bile dovoljno jake da bih otišao. Meni je uvijek bilo bitno da napredujem, i ja osobno i ekipa. Kad sam se nakon faksa zaposlio, odluka je bila još lakša. Klub je rastao, ambicije su rasle, a motivacija da budemo još bolji je ono što me drži i danas. Sve dok imamo isti cilj – uspjeh i rezultat – moje je mjesto ovdje.

Uz sav taj staž, logično je došla i kapetanska traka. To je velika odgovornost, pogotovo prema klincima koji tek dolaze. Kako se nosiš s tim?

Zanimljivo je to s ulogom kapetana, i ona je sazrijevala sa mnom. U početku, zbog posla, nisam možda bio toliko uključen koliko sam htio, ali imali smo sreću da je ekipa bila nevjerojatno odgovorna i sama je sebe vukla naprijed. Danas je drugačije. Imam više iskustva – životnog, poslovnog i rukometnog. U ekipi je puno mladih dečki i osjećam da je moja uloga sada aktivnija. Trudim se prenijeti im savjete iz vlastitog iskustva, pa i vlastitih grešaka. Nadam se da im to pomaže.

A na terenu? Jesi li onaj “glasni” kapetan koji galami ili više onaj koji ‘grize’ i vodi primjerom?

Prije sam definitivno bio ovaj drugi (smijeh). U mlađim danima, agresivnošću sam palio cijelu obranu. Sad sam malo iskusniji, pa tu ulogu “razbijača” prepuštam mlađima i energičnijima, poput Zlatka Raužana. Ja sam sada više onaj vokalni, koji usmjerava, komunicira i taktički postavlja stvari. Mislim da se Zlatko i ja tu savršeno nadopunjujemo.

Kad smo već kod obrane, to je tvoj ured. Mnogi vide samo golove, ali obrana je pola posla, ako ne i više. Kako je biti taj “ministar obrane”?

To je istina. Kad je naša obrana prava, kad smo taktički spremni, agresivni i kad komuniciramo, onda cijela ekipa diše drugačije. Golmanu je lakše, a napad igra rasterećenije, s više samopouzdanja. Možda obrambeni igrači ne dobivaju naslovnice, ali mi unutar ekipe znamo – sve kreće od čvrste obrane. Moja priprema danas se više bazira na taktici i video analizi nego na čistoj snazi. To dolazi s godinama.

A kako je gledati napad s klupe? Grickaš nokte ili imaš puno povjerenje u dečke?

Ma imam potpuno povjerenje. Ne miješam se previše, za to imamo sjajne dečke – od iskusnog Dumenčića pa do Tomića i Bakovića. Oni vode glavnu riječ. Naravno, ako s klupe vidim nešto što oni u žaru borbe ne mogu, dobacit ću savjet, ali odluka je njihova.

Spomenuo si atmosferu. Dvorana vam je dobila nadimak “Plava tvrđava”. Koliko vama znači ta domaća publika?

To je neopisivo važno. Igrati doma, u svojoj dvorani, pred svojim ljudima, to ti daje ogromnu psihološku prednost. Publika je ta koja te digne kad ti ne ide. Oni su doslovno naš osmi igrač. Taj osjećaj kad te ponesu s tribina… tada možeš i iznad svojih realnih mogućnosti.

Za kraj naše kave, reci mi, koji su ciljevi za ovu sezonu i imaš li neku poruku za navijače koji te prate sve ove godine?

Cilj je jasan – ostati u vrhu hrvatskog rukometa, ponovno osigurati to treće mjesto i pokazati da smo ozbiljna ekipa. Naravno, sanjamo i o iskoraku, možda ponavljanju finala Kupa. A navijačima… što reći? Hvala im. Oni su razlog zašto volimo igrati u Sesvetama. Poručujem im da nastave dolaziti, da budu glasni i da nam budu vjetar u leđa, posebno onda kada nam je najteže. Jer zajedno smo “Plava tvrđava”.